Instrukcija o primeni Zakona o zdravstvenom osiguranja

Servis računara online zakazivanje

Instrukcija o primeni Zakona o zdravstvenom osiguranja
(čl. 17, 22, 21, 24, 33, 50, 51, 73, 89, 129, 135, 142, 151)

„Povodom više dopisa upućenih ovom ministarstvu, a u vezi zahteva Republičkog fonda za zdravstveno osiguranje, za tumačenje odredaba Zakona o zdravstvenom osiguranju, shodno članu 234. stav 1. tačka 3), ministar izdaje

INSTRUKCIJU

  1. Da li lica koja su osigurana kao članovi porodice osiguranika iz člana 22. Zakona o zdravstvenom osiguranju („Sl. glasnik RS“, br. 107/2005, 109/2005 – ispr. i 57/2011), imaju pravo na stomatološku zdravstvenu zaštitu, na teret sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja, pod uslovima pod kojima to pravo ostvaruju i osiguranici iz člana 22. Zakona?

Članom 22. Zakona o zdravstvenom osiguranju propisan je krug lica koja se smatraju osiguranicima u smislu tog zakona, ako ne ispunjavaju uslove za sticanje svojstva osiguranika iz člana 17. ovog zakona, ili ako prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja ne ostvaruju kao članovi porodice osiguranika.

Takođe, članom 24. st. 2. i 3. Zakona o zdravstvenom osiguranju propisano je da se prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja utvrđena ovim zakonom obezbeđuju i članovima uže porodice osiguranika iz člana 22. stav 1. tač. 7) do 9) i tač. 11) ovog zakona, kao i osiguranicima iz člana 22. stav 4. Zakona, pod uslovom da su mesečni prihodi tog lica ispod cenzusa za sticanje svojstva osiguranog lica u skladu sa aktom koji sporazumno donose ministar nadležan za poslove zdravlja i ministar nadležan za poslove obezbeđivanja socijalne zaštite građana.

Ističemo da su članom 22. stav 1. tač. 1)-6), kao i tač. 10), 12) i 13), kao osiguranici, obuhvaćene specifične kategorije lica po osnovu bolesti, odnosno određene starosne dobi ili određenog zdravstvenog stanja, odnosno pripadnosti određenoj kategoriji građana čija pripadnost toj kategoriji predstavlja osnov zdravstvenog osiguranja – tako da se njihov osnov osiguranja ne može prenositi i na članove njihovih porodica, s obzirom na činjenicu da oni isključivo po napred navedenim svojstvima, odnosno bolestima ili starosnoj dobi, stiču svojstvo osiguranika (članovi njihovih porodica ne pripadaju toj kategoriji lica, a ukoliko bi pripadala toj kategoriji napred navedenih lica sticali bi svojstvo osiguranika po svom sopstvenom osnovu kao obolela lica od određenih bolesti, određene starosne dobi, itd.).

Imajući u vidu napred izneto, kao i odredbu člana 24. st. 2. i 3. Zakona (kojim je propisano da se prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja utvrđena Zakonom obezbeđuju i članovima uže porodice osiguranika iz člana 22. stav 1. tač. 7), 8) i 9), kao i 11) Zakona, odnosno iz člana 22. stav 4. Zakona), može se zaključiti da se pravo na stomatološku zdravstvenu zaštitu ne može prenositi i na članove porodice drugih osiguranika iz člana 22. Zakona, osim napred navedenih. Na taj način, prava iz zdravstvenog osiguranja, pa i pravo na stomatološku zdravstvenu zaštitu, ostvaruju isključivo osiguranici iz člana 22. stav 1. tač. 1)-6), i tač. 10), kao i osiguranici iz stava 4. u članu 22. Zakona (a ne i članovi njihovih porodica).

Pri obezbeđivanju stomatološke zdravstvene zaštite treba imati u vidu odredbe člana 41. Zakona kojim su propisani slučajevi, kao i uslovi pod kojima se obezbeđuju pregledi i lečenje bolesti usta i zuba u ambulantno-polikliničkim i stacionarnim uslovima, uključujući i ispunjenost uslova u pogledu prihoda osiguranog lica koji ne mogu biti iznad propisanog cenzusa u skladu sa Zakonom (član 41. stav 1. tačka 11), odnosno stav 2. u navedenom članu 41. Zakona).

  1. Da li u slučaju kada penzioner koji je zasnovao radni odnos, i koji se opredelio da bude zdravstveno osiguran kao penzioner, a ne kao zaposleni, stručno-medicinski organ Republičkog fonda za zdravstveno osiguranje, treba da ceni njegovu privremenu sprečenost za rad na teret sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja, a zbog potrebe pravdanja odsutnosti sa rada zaposlenog penzionera kod svog poslodavca sa kojim ima zaključen ugovor o radu?

Članom 21. Zakona o zdravstvenom osiguranju propisani su slučajevi koji predstavljaju preči osnov osiguranja, pod uslovom da osiguranik iz člana 17. Zakona ispunjava uslove za sticanje svojstva osiguranika po više osnova osiguranja. Pored toga, stavom 2. u članu 21. Zakona propisano je, da je lice koje ispunjava uslove za sticanje svojstva osiguranika po više osnova, dužno da izabere jedan od osnova osiguranja po kome će biti zdravstveno osigurano, odnosno po kome će ostvarivati prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja.

Na osnovu takve odredbe data je mogućnost licima koja su u momentu zasnivanja radnog odnosa, ujedno i korisnici penzije, na osnovu čega ispunjavaju uslove za osiguranje i sticanje svojstva osiguranika po dva osnova, i to po osnovu radnog odnosa iz člana 17. stav 1. tačka 1), kao i po osnovu ostvarene penzije iz člana 17. stav 1. tačka 22) Zakona – da izaberu jedan od dva napred navedena osnova osiguranja. Na taj način izborom prečeg osnova osiguranja oni se opredeljuju i za sadržaj i obim prava po osnovu jednog ili drugog osnova osiguranja. Pored toga, izbor prečeg osnova osiguranja nema samo uticaj na sadržaj i obim prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja, već ima uticaj i na obaveze uplatioca doprinosa za zdravstveno osiguranje, s obzirom na različitost osnova osiguranja i propisanih osnovica, kao i uplatioca doprinosa u skladu sa Zakonom o doprinosima za obavezno socijalno osiguranje.

Kako se u skladu sa članom 73. Zakona o zdravstvenom osiguranju, osiguranicima zaposlenima iz člana 17. stav 1. tačka 1) Zakona, priznaje pravo na naknadu zarade za vreme privremene sprečenosti za rad, dok se osiguranicima korisnicima penzije iz člana 17. stav 1. tačka 22) Zakona, ne priznaje pravo na naknadu zarade za vreme privremene sprečenosti za rad (s obzirom na činjenicu da penzioner po tom osnovu osiguranja ne ostvaruje zaradu, već penziju) – može se zaključiti da je određeno lice sopstvenim izborom da mu je preči osnov osiguranja – osiguranje po osnovu penzije (a ne po osnovu radnog odnosa), sebi ograničilo sadržaj i obim prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja, a sa druge strane utvrdilo visinu uplate doprinosa, kao i uplatioca doprinosa.

Imajući u vidu postojanje slobode izbora prečeg osnova osiguranja, u napred navedenom slučaju, može se zaključiti da se sva prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja ostvaruju u skladu sa izabranim prečim osnovom zdravstvenog osiguranja, što je u konkretnom slučaju osiguranje po osnovu korišćenja penzije.

Kako penzionerima ne pripada pravo na naknadu zarade na teret sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja, odnosno kako je u konkretnom slučaju izabran kao preči osnov osiguranja – osiguranje po osnovu korišćenja penzije, može se zaključiti i da stručno-medicinski organ u postupku (izabrani lekar, odnosno lekarska komisija), ne može na teret sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja, davati ocenu o zdravstvenom stanju osiguranika. Naime, tu uslugu, odnosno uslugu ocene zdravstvenog stanja osiguranika penzionera (koji je pri tome u radnom odnosu), a koju pruža izabrani lekar, odnosno u određenim slučajevima lekarska komisija, osiguranik penzioner, dužan je da plati iz svojih sredstava, po cenama kako je to utvrdio Upravni odbor doma zdravlja.

Pored toga, ovakav stav baziran je i na činjenici da članom 151. stav 2. Zakona o zdravstvenom osiguranju, nije propisano da se u napred navedenim slučajevima, ocena zdravstvenog stanja osiguranika penzionera, plaća na teret sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja, pa se iz toga može zaključiti da usluga ocene njegove privremene sprečenosti za rad pada na teret sredstava osiguranika penzionera.

Kako propisima o obaveznom zdravstvenom osiguranju nije propisan poseban obrazac – izveštaj o privremenoj sprečenosti za rad za slučajeve kada se naknada zarade ne obezbeđuje iz sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja, može se zaključiti da ne postoji pravni osnov da izabrani lekar pri oceni zdravstvenog stanja osiguranika penzionera, koristi Obrazac OZ-6 IZVEŠTAJ O PRIVREMENOJ SPREČENOSTI ZA RAD (s obzirom da su podaci uneti u tom obrascu bitni za ostvarivanje prava na naknadu zarade na teret sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja).

Međutim, kako je neophodno da u konkretnom slučaju izabrani lekar da ocenu o zdravstvenom stanju lica koje je kao penzioner zasnovalo radni odnos, radi pravdanja odsustvovanja sa rada kod poslodavca i naknade zarade za vreme privremene sprečenosti za rad na teret poslodavca, izabrani lekar može izdati posebnu potvrdu o zdravstvenom stanju tog lica uz korišćenje odgovarajućih podataka iz Obrasca OZ-6 (podaci o prvom i poslednjem danu sprečenosti za rad, ukupnom broju radnih dana privremene sprečenosti za rad, uzrok privremene sprečenosti za rad, dijagnoza bolesti, uzrok povrede, i dr.).

Na osnovu takvih podataka o zdravstvenom stanju, odnosno dužini privremene sprečenosti za rad, poslodavac isplaćuje naknadu zarade zaposlenom licu, u skladu sa članom 115. Zakona o radu, za vreme odsustvovanja sa rada zbog privremene sprečenosti za rad do 30 dana, i to:

– najmanje u visini 65% prosečne zarade u prethodna tri meseca pre meseca u kojem je nastupila privremena sprečenost za rad, s tim da naknada zarade ne može biti niža od minimalne zarade utvrđene u skladu sa ovim zakonom, ako je sprečenost za rad prouzrokovana bolešću ili povredom van rada, ako zakonom nije drukčije određeno;

– u visini 100% prosečne zarade u prethodna tri meseca pre meseca u kojem je nastupila privremena sprečenost za rad, s tim da ne može biti niža od minimalne zarade utvrđene u skladu sa zakonom, ako je sprečenost za rad prouzrokovana povredom na radu ili profesionalnom bolešću, ako zakonom nije drukčije određeno.

Imajući u vidu činjenicu da ni jednim drugim zakonom nije uređeno pitanje korišćenja naknade zarade na teret poslodavca, u dužem trajanju od 30 dana, odnosno u slučaju kada ne postoji pravni osnov da se to pravo priznaje u sistemu obaveznog zdravstvenog osiguranja (u napred navedenom primeru), može se zaključiti da se u pogledu dužine korišćenja prava na naknadu zarade u napred navedenom slučaju, mogu koristiti isključivo odredbe Zakona o radu (član 115. Zakona). Na taj način, može se zaključiti da se osiguranicima penzionerima koji su ujedno i zaključili ugovor o radu sa poslodavcem, priznaje pravo na naknadu zarade na teret poslodavca isključivo do 30 dana privremene sprečenosti za rad (a ne duže od toga).

Ukoliko je zdravstveno stanje ovog lica takvo da ne može započeti sa radom, odnosno da i nadalje postoji potreba odsustvovanja sa rada kod poslodavca zbog bolesti, izabrani lekar će i posle 30-og dana sprečenosti za rad ovakvog lica, dati ocenu o zdravstvenom stanju osiguranog lica i uputiti ovo lice na prvostepenu lekarsku komisiju za ocenjivanje potrebe o produženju privremene sprečenosti za rad, i pored činjenice da takvu naknadu zarade ne isplaćuje RFZO. Na osnovu člana 115. Zakona o radu, može se zaključiti da će nadležni stručno-medicinski organ u postupku, u slučaju privremene sprečenosti za rad koja je duža od 30 dana, utvrđivati samo činjenicu o zdravstvenom stanju osiguranog lica i dužinu privremene sprečenosti za rad (naknada zarade u ovim slučajevima ne pada na teret sredstava RFZO). Kao što je napred već izneto ovaj postupak pred nadležnim stručno-medicinskim organom u postupku, za ova lica, nije pravo iz obaveznog zdravstvenog osiguranja, pa iz tog razloga ove usluge padaju na teret osiguranika.

  1. Da li se povredom na radu u smislu člana 33. Zakona o zdravstvenom osiguranju smatra i povreda nastala u vreme odmora, odnosno u toku dnevnog rada (pauza u toku radnog vremena)?

U skladu sa članom 33. Zakona o zdravstvenom osiguranju propisano je da se pravo na zdravstvenu zaštitu na teret sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja, obezbeđuje i u slučaju nastanka povrede na radu ili profesionalne bolesti, s tim da se u skladu sa stavom 4. istog člana, pod povredom na radu smatra svaka povreda, oboljenje ili smrt nastala kao posledica nesreće na poslu, odnosno kao posledica svakog neočekivanog ili neplaniranog događaja, uključujući i akt nasilja koji je nastao usled rada ili je povezan sa radom i koji je doveo do povrede, oboljenja ili smrti osiguranika, koja je nastala odmah ili u periodu od 12 meseci od dana nastanka povrede na radu.

Takođe, ističemo da je članom 33. stav 7. Zakona o zdravstvenom osiguranju propisano da se povreda na radu utvrđuje na osnovu izveštaja o povredi na radu (povredna lista), koji je pod neposrednom ili posrednom kontrolom poslodavca, a koja se dostavlja Republičkom fondu za zdravstveno osiguranje, odnosno matičnoj filijali, radi ostvarivanja prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja, u skladu sa Zakonom.

Pored toga, ističemo i da je u skladu sa članom 9. stav 1. Zakona o bezbednosti i zdravlju na radu („Sl. glasnik RS“, br. 101/2005), poslodavac dužan da obezbedi zaposlenom rad na radnom mestu i u radnoj okolini u kojoj su sprovedene mere bezbednosti i zdravlja na radu. Međutim, članom 9. stav 3. Zakona o bezbednosti i zdravlju na radu, takođe je propisano da u slučaju nastanka povrede na radu zbog neuobičajenih i nepredvidivih okolnosti koje su izvan kontrole poslodavca ili zbog izuzetnih događaja čije se posledice uprkos svim nastojanjima nisu mogle izbeći, poslodavac nije odgovaran u smislu tog zakona.

Kako bi se u svakom konkretnom slučaju utvrdilo da li određeni događaj ima karakter povrede na radu, potrebno je sagledati značenje izraza „radno mesto“, u skladu sa Zakonom o bezbednosti i zdravlju na radu. Tako je članom 4. stav 1. tačka 6) navedenog zakona, propisano da je radno mesto prostor namenjen za obavljanje poslova kod poslodavca (u objektu ili na otvorenom, kao i na privremenim i pokretnim gradilištima, objektima, uređajima, saobraćajnim sredstvima, i sl.), u kojem zaposleni boravi ili ima pristup u toku rada i koji je pod neposrednom ili posrednom kontrolom poslodavca. Takođe, članom 51. Zakona o bezbednosti i zdravlju na radu propisano je da je poslodavac dužan da zaposlenom dostavi izveštaj o povredi na radu, kao i da isti dostavi organizacijama nadležnim za zdravstveno i penzijsko i invalidsko osiguranje (izveštaj o povredi na radu propisan je od strane ministra nadležnog za rad).

Imajući u vidu napred izneto, može se zaključiti da se pod povredom na radu smatra povreda koja se dogodila na radnom mestu, odnosno u prostoru u kojem zaposleni boravi ili ima pristup u toku rada, i to ne samo u momentu i procesu obavljanja rada, već i prilikom obavljanja svih drugih aktivnosti u cilju izvršavanja poslova iz ugovora o radu ili obavljanja rada po bilo kom osnovu kod poslodavca, a koje je pod neposrednom ili posrednom kontrolom poslodavca (što znači u svim radnim, pomoćnim prostorijama, kao i drugim prostorijama koje su pod neposrednom ili posrednom kontrolom poslodavca). Ukoliko se povreda na radu dogodila u toku dnevnog odmora (pauza u toku radnog dana) i to na radnom mestu, odnosno u prostoru u kojem zaposleni boravi ili ima pristup u toku rada (kao i u toku dnevnog odmora), a koji prostor je pod neposrednom ili posrednom kontrolom poslodavca, može se zaključiti da takva povreda za vreme dnevnog odmora, ima karakter povrede na radu u smislu Zakona o zdravstvenom osiguranju. Ukoliko se povreda dogodi na prostoru koji nije pod neposrednom ili posrednom kontrolom poslodavca, a za vreme dnevnog odmora – pauze (npr. zaposleni je izašao za vreme pauze van radnih prostorija, odnosno van prostora koji je pod neposrednom ili posrednom kontrolom poslodavca, odnosno van dvorišta, odnosno izašao je na ulicu ili u drugi objekat koji nije objekat poslodavca), može se zaključiti da takva povreda nema karakter povrede na radu u smislu Zakona o zdravstvenom osiguranju.

  1. Da li nezaposleno lice starije od 26 godina života i osigurano po članu 22. tačka 9) Zakona o zdravstvenom osiguranju (nezaposleno lice i druge kategorije socijalno ugroženih lica čiji su mesečni prihodi ispod prihoda utvrđenih u skladu sa Zakonom), a koje je u momentu nastanka povrede na radu kod poslodavca kod koga je to lice angažovano preko omladinske, odnosno studentske zadruge radi obavljanja privremenih i povremenih poslova u privrednom društvu – ima prava utvrđena Zakonom o zdravstvenom osiguranju po osnovu povrede na radu, i ko bi u tom slučaju bio dužan da podnese prijavu o povredi na radu (privredno društvo ili omladinska zadruga)?

Za vreme dok obavljaju privremene ili povremene poslove preko omladinske, odnosno studentske zadruge, lica koja imaju navršenih 26 godina života, odnosno bez obzira na godine života ako nisu na školovanju – takva lica ne mogu imati svojstvo osiguranika u skladu sa članom 22. tačka 9) Zakona o zdravstvenom osiguranju, već isključivo u skladu sa članom 17. stav 1. tačka 14) Zakona o zdravstvenom osiguranju. U takvim slučajevima, neophodno je da ovim licima prestane svojstvo osiguranja u skladu sa članom 22. tačka 9) Zakona o zdravstvenom osiguranju, s obzirom da su se stekli uslovi da zbog obavljanja privremenih ili povremenih poslova preko omladinske, odnosno studentske zadruge, steknu svojstvo osiguranika iz člana 17. stav 1. tačka 14) Zakona o zdravstvenom osiguranju.

Imajući u vidu napred izneto, u slučaju povrede na radu u skladu sa članom 33. Zakona o zdravstvenom osiguranju i članom 51. Zakona o bezbednosti i zdravlju na radu, povrednu listu podnosi omladinska zadruga, s obzirom da je omladinska zadruga obveznik uplate doprinosa u skladu sa članom 11. Zakona o doprinosima za obavezno socijalno osiguranje, pa se iz tog razloga može i smatrati poslodavcem za ova lica (i pored činjenice da je zadruga angažovala ova lica za potrebe obavljanja poslova kod drugog poslodavca). Iz tog razloga, omladinska, odnosno studentska zadruga, dužna je da, na osnovu podataka koje dobije od privrednog društva za čije potrebe je angažovano napred navedeno lice, podnese povrednu listu nadležnim organizacijama obaveznog socijalnog osiguranja.

Na napred iznet način, omladinska, odnosno studentska zadruga dužna je da postupi i u slučaju kada je radno angažovano lice mlađe od 26 godina, u kojim slučajevima se shodno članu 28. stav 1. tačka 3) Zakona o zdravstvenom osiguranju, ovim osiguranicima obezbeđuju prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja samo u slučajevima nastanka povrede na radu ili profesionalne bolesti. Naime, i u ovim slučajevima omladinska zadruga je dužna da na osnovu podataka dobijenih o povredi na radu od pravnog ili fizičkog lica kod koga ovaj osiguranik obavlja privremene ili povremene poslove, podnese prijavu o povredi na radu.

  1. Da li se prilikom ostvarivanja prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja u zdravstvenim ustanovama na području srpskih enklava u AP KiM, za osigurana lica koja imaju prebivalište u AP KiM, naplaćuje iznos propisane participacije, ili su ova lica oslobođena plaćanja participacije propisane Pravilnikom o sadržaju i obimu prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja i o participaciji za 2012. godinu?

Čl. 50. i 51. Zakona o zdravstvenom osiguranju uređeno je pitanje obezbeđivanja zdravstvene zaštite za osigurana lica u punom iznosu, odnosno uređen je krug lica koja su oslobođena plaćanja participacije i kojima se zdravstvena zaštita obezbeđuje u punom iznosu iz sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja, bez plaćanja participacije. Navedenim članovima Zakona, propisano je da su oslobođeni od plaćanja participacije:

– ratni vojni invalidi, mirnodopski vojni invalidi i civilni invalidi rata;

  • slepa lica i trajno nepokretna lica, kao i lica koja ostvaruju novčanu naknadu za tuđu pomoć i negu drugog lica, u skladu sa Zakonom;
  • dobrovoljni davaoci krvi koji su krv dali deset i više puta, osim za lekove sa Liste lekova, kao i za medicinsko-tehnička pomagala i implantate;
  • dobrovoljni davaoci krvi koji su krv dali manje od deset puta, osim za lekove sa Liste lekova, kao za medicinsko-tehnička pomagala i implantate, u roku od 12 meseci posle svakog davanja krvi;
  • osiguranici iz člana 22. st. 1. i 4. Zakona o zdravstvenom osiguranju;
  • članovi uže porodice osiguranika iz člana 22. stav 1. tač. 7)-9) i 11) Zakona, kao i članovi uže porodice osiguranika iz stava 4. ovog člana.

Imajući u vidu napred izneto, može se zaključiti da Zakonom nije propisano oslobađanje od plaćanja participacije za osigurana lica koja imaju prebivališta u AP KiM, a pri korišćenju zdravstvene zaštite u zdravstvenim ustanovama na području srpskih enklava u AP KiM, pa se može zaključiti da su ova lica dužna da plaćaju propisanu participaciju pri korišćenju zdravstvene zaštite u zdravstvenim ustanovama na području AP KiM, odnosno u srpskim enklavama.

  1. Da li zaposleni osiguranik iz člana 17. stav 1. tač. 1)-7) Zakona o zdravstvenom osiguranju ima pravo na naknadu zarade zbog privremene sprečenosti za rad, u slučaju ako po zasnivanju radnog odnosa, odnosno nakon zaključivanja ugovora o radu nije stupio na rad zbog bolesti (stupanje na rad je onemogućeno zbog njegove sprečenosti za rad)?

Na osnovu člana 30. stav 1. Zakona o radu („Sl. glasnik RS“, br. 24/2005, 61/2005 i 54/2009), propisano je da se radni odnos zasniva zaključivanjem ugovora o radu. Takođe, članom 34. stav 1. Zakona o radu propisano je da zaposleni ostvaruje prava i obaveze iz radnog odnosa danom stupanja na rad, dok je stavom 2. istog člana propisano da se smatra da zaposleni nije zasnovao radni odnos ako ne stupi na rad danom utvrđenim ugovorom o radu, osim ako je sprečenost za rad nastupila iz opravdanih razloga ili ako se poslodavac i zaposleni drukčije dogovore.

Privremena sprečenost za rad, koja se utvrđuje u skladu sa propisima o obaveznom zdravstvenom osiguranju, smatra se opravdanim razlogom za odsustvovanje sa rada zaposlenog, pa se iz tog razloga odlaganje dana stupanja na rad zbog privremene sprečenosti za rad, odnosno zbog bolesti, smatra opravdanim razlogom zbog kojih zaposleni ne može da stupi na rad onog dana kako je to utvrđeno ugovorom o radu. Na taj način, zaposleni koji je privremeno sprečen za rad zbog bolesti, i koji zbog tog razloga ne može stupiti na rad onog dana kako je to ugovorom o radu utvrđeno – smatra se da zasniva radni odnos onog dana koji je utvrđen ugovorom o radu za dan početka rada, s tim da tog istog dana stiču prava i obaveze iz radnog odnosa. Na taj način može se zaključiti da u napred navedenom slučaju sprečenosti za rad, zaposlenom počinju da teku prava i obaveze od dana koji je u ugovoru o radu označen kao dan početka rada.

Prava iz socijalnog osiguranja, pa i pravo na odsustvovanje sa rada zbog privremene sprečenosti za rad i naknade zarade za to vreme, jeste jedno od prava iz radnog odnosa i ostvaruje se kod poslodavca kod koga je zaposleni u radnom odnosu, pod uslovima propisanim Zakonom o radu i Zakonom o zdravstvenom osiguranju. Imajući u vidu tu činjenicu, a u slučaju privremene sprečenosti za rad napred navedenog osiguranika, koja traje do 30 dana ili duže od 30 dana sprečenosti za rad, prestankom radnog odnosa kod jednog poslodavca, stvara se pravni osnov da ovaj osiguranik ostvaruje pravo na naknadu zarade za vreme privremene sprečenosti za rad kod onog poslodavca kod koga je zasnovao novi radni odnos.

Na osnovu iznetog u prethodnom stavu moguće su dve pravne situacije, i to:

1) Zaposleni je privremeno sprečen za rad u trajanju do 30 dana, za koje vreme postoji obaveza poslodavca da obračunava i isplaćuje naknadu zarade za vreme privremene sprečenosti za rad. Ukoliko u toku trajanja privremene sprečenosti za rad zaposlenog, isti raskine ugovor o radu sa jednim poslodavcem i zaključi ugovor o radu sa drugim poslodavcem (bez obzira da li je u pitanju sporazumni raskid ugovora o radu, odnosno raskid na osnovu otkaza ugovora o radu, ili su u pitanju statusne promene kod poslodavca usled spajanja ili razdvajanja poslodavca, kod koga je u momentu započinjanja sprečenosti za rad bio u radnom odnosu) – naknadu zarade isplaćuje svaki od poslodavaca kod kojih je zaposleni bio u radnom odnosu.

Naime, u ovom slučaju prestaje obaveza prethodnog poslodavca za isplatu naknade zarade danom prestanka radnog odnosa i počinje obaveza novog poslodavca za isplatu naknade zarade za ovog zaposlenog, od dana zasnivanja ugovora o radu, odnosno od dana koji je ugovorom o radu utvrđen kao dan početka rada kod novog poslodavca. Na taj način, zaposleni ima pravo na naknadu zarade za vreme privremene sprečenosti za rad u trajanju od 30 dana na teret sredstava novog poslodavca, bez obzira na činjenicu da je i kod prethodnog poslodavca ostvario pravo na odsustvovanje sa rada i naknadu zarade zbog privremene sprečenosti za rad u trajanju do 30 dana.

Napred izneto bazira se i na činjenici da je članom 115. Zakona o radu, propisano da zaposleni, kao jedno od prava iz radnog odnosa, ima i pravo na naknadu zarade za vreme odsustvovanja sa rada zbog privremene sprečenosti za rad u trajanju do 30 dana, s tim da drugim odredbama Zakona o radu nisu propisani slučajevi povezivanja privremene sprečenosti za rad, u slučaju promene poslodavca. Iz tog razloga može se zaključiti da se naknada zarade za vreme privremene sprečenosti za rad u trajanju do 30 dana, ostvaruje kod svakog od poslodavaca kod kojih zaposleni ima zasnovan radni odnos, odnosno u slučaju prestanka radnog odnosa kod jednog poslodavca i početka radnog odnosa kod drugog poslodavca, kao nezavisnom slučaju od ranije sprečenosti za rad do 30 dana kod prethodnog poslodavca.

U napred iznetom slučaju, s obzirom da se radi o ostvarivanju prava iz radnog odnosa kod novog poslodavca, kao i s obzirom na činjenicu da kod novog poslodavca zaposleni nije ostvario zaradu u prethodna tri meseca, pre meseca u kom je nastupila privremena sprečenost za rad, a u skladu sa čl. 114. i 115. Zakona o radu, može se zaključiti da se kao osnov za utvrđivanje visine naknade zarade ne mogu koristiti zarade koje je zaposleni ostvario kod prethodnog poslodavca, već se kao osnov od kojih se obračunava naknada zarade koju isplaćuje novi poslodavac za prvih 30 dana sprečenosti za rad kod tog poslodavca, uzima osnovna zarada tog zaposlenog utvrđena na osnovu ugovora o radu, uvećana za minuli rad.

2) Zaposleni je u toku trajanja privremene sprečenosti za rad duže od 30 dana (kada je Republički fond za zdravstveno osiguranje obavezan da isplaćuje naknadu zarade zbog privremene sprečenosti za rad), raskinuo radni odnos kod jednog poslodavca i zaključio ugovor o radu kod drugog poslodavca, a bez stupanja na rad s obzirom da je opravdano sprečen da započne rad kod novog poslodavca usled bolesti. U tom slučaju i pored činjenice da je Republički fond za zdravstveno osiguranje započeo isplatu naknade zarade na teret svojih sredstava, počev od 31-og dana sprečenosti za rad, RFZO, sa danom zasnivanja novog radnog odnosa sa drugim poslodavcem, prestaje sa isplatom naknade zarade iz svojih sredstava, a zbog postojanja novozaključenog ugovora o radu sa novim poslodavcem na koga prelazi obaveza isplate naknade zarade za prvih 30 dana sprečenosti za rad kod tog poslodavca.

Ovakav stav bazira se na napred iznetom u tački 1) ove instrukcije, odnosno zbog činjenice da je svaki poslodavac dužan da zaposlenom obezbedi prava iz radnog odnosa, kako je to propisano Zakonom o radu (kao jedno od tih prava utvrđeno je i pravo na naknadu zarade u trajanju do 30 dana sprečenosti za rad).

Kako obaveza RFZO da isplaćuje naknadu zarade zbog privremene sprečenosti za rad, u skladu sa članom 102. stav 1. Zakona o zdravstvenom osiguranju, nastupa počev od 31-og dana sprečenosti za rad (a koja se računa od prvog dana sprečenosti za rad kod svakog od poslodavaca sa kojima zaposleni ima zaključen ugovor o radu, i pored činjenice što ne postoji prekid u privremenoj sprečenosti za rad), kao i zbog činjenice da svaki poslodavac ima obavezu da obezbedi prava iz radnog odnosa za svoje zaposlene, pa i naknadu zarade, za prvih 30 dana sprečenosti za rad – može se zaključiti da postoji pravni osnov da RFZO prekine započetu isplatu naknade zarade u slučaju promene poslodavca u toku trajanja privremene sprečenosti za rad, kao i da u tom slučaju nastavi isplatu naknade zarade posle 31-og dana sprečenosti za rad kod novog poslodavca.

U napred iznetom slučaju, a s obzirom da se u osnov za naknadu zarade koju isplaćuje RFZO, ne mogu uzimati zarade koje je zaposleni ostvario kod starog poslodavca u prethodna tri meseca pre započinjanja sprečenosti za rad (s obzirom da su prestale sve obaveze i prava iz radnog odnosa kod starog poslodavca), osnov za naknadu zarade na teret sredstava RFZO utvrđuje se u skladu sa članom 89. stav 4. Zakona o zdravstvenom osiguranju (navedenim članom je propisano da u slučaju ako osiguranik koji ispunjava uslove u pogledu prethodnog osiguranja, nije ostvario zaradu ni u jednom od tri meseca koja prethode mesecu pre nastupanja privremene sprečenosti za rad, osnov za naknadu zarade čini zarada koju bi osiguranik ostvario u skladu sa članom 88. stav 2. Zakona, u mesecu za koji se isplaćuje naknada zarade, da nije nastupila privremena sprečenost za rad). Kako osiguranik ostvaruje prava iz radnog odnosa kod novog poslodavca, odnosno kako RFZO nastavlja isplatu naknade zarade u odnosu na tog zaposlenog kod novog poslodavca, može se zaključiti da ne postoji mogućnost za primenu člana 88. Zakona o zdravstvenom osiguranju, već isključivo člana 89. stav 4. tog zakona.

Pored napred navedenog, u slučaju da se određeno lice prvi put zapošljava kod određenog poslodavca (pre toga je ovo lice imalo status nezaposlenog), i nije u mogućnosti zbog opravdane sprečenosti za rad, da stupi na rad, i time stekne pravo na ostvarivanje prava i obaveza iz radnog odnosa, imajući u vidu napred izneto, može se zaključiti da i pored činjenice što takvo lice nije stupilo na rad, postoji pravni osnov da započne sa ostvarivanjem prava iz radnog odnosa, odnosno prava na naknadu zarade za vreme privremene sprečenosti za rad, i to najpre na teret poslodavca u trajanju do 30 dana, kao i na teret RFZO posle 31-og dana – i to od dana koji je u ugovoru o radu naveden kao dan početka rada. U tom slučaju, kao osnov za naknadu zarade na teret poslodavca uzima se ugovorena osnovna zarada uvećana za minuli rad, u skladu sa članom 114. Zakona o radu, dok se počev od 31-og dana kada naknadu zarade isplaćuje RFZO, osnov utvrđuje u skladu sa članom 89. stav 4. Zakona o zdravstvenom osiguranju.

  1. Kako i pod kojim uslovima, lice koje je državljanin Republike Srbije i koje je sklopilo ugovor o radu u Nemačkoj sa firmom koja ima sedište u Nemačkoj i koje obavlja poslove iz svog prebivališta u Republici Srbiji, a kome se na osnovu zaključenog ugovora o radu isplaćuje bruto zarada iz inostranstva u inostranoj valuti – može steći svojstvo osiguranika u skladu sa Zakonom o zdravstvenom osiguranju?

Ukoliko se na osnovu podnošenja ugovora o radu koji je zasnovan sa nemačkim poslodavcem, može pouzdano zaključiti da domaći državljanin ima status zaposlenog kod stranog poslodavca, kao i da će poslove obavljati za potrebe tog poslodavca van teritorije Savezne Republike Nemačke (iz svog prebivališta u Republici Srbiji), postoji pravni osnov da ovakvo lice stekne osnov osiguranja u skladu sa članom 17. stav 1. tačka 9) Zakona o zdravstvenom osiguranju („Državljani Republike zaposleni u inostranstvu kod stranog poslodavca koji nemaju zdravstveno osiguranje stranog nosioca zdravstvenog osiguranja ili koji nisu obavezno osigurani prema propisima strane države, odnosno ako prava iz zdravstvenog osiguranja po propisima te države, za sebe ili članove svoje porodice, ne mogu ostvarivati ili koristiti van teritorije te države“).

Sticanjem svojstva osiguranika u skladu sa članom 17. stav 1. tačka 9) Zakona o zdravstvenom osiguranju, kao obveznik uplate doprinosa pojavljuje se domaći državljanin zaposlen u inostranstvu, a u skladu sa članom 8. stav 1. tačka 13) Zakona o doprinosima za obavezno socijalno osiguranje. U tom slučaju, u skladu sa članom 30. Zakona o doprinosima za obavezno socijalno osiguranje, osnovicu doprinosa za tog domaćeg državljanina koji je zaposlen u inostranstvu kod stranog poslodavca, bez obzira na činjenicu što delatnost obavlja iz mesta svog prebivališta u Republici Srbiji, čini prosečna mesečna zarada u Republici Srbiji isplaćena u četvrtom kvartalu prethodne godine, prema objavljenom podatku republičkog organa nadležnog za poslove statistike.

U napred navedenom slučaju ovo lice ne stiče svojstvo osiguranika, u skladu sa članom 23. Zakona o zdravstvenom osiguranju, kao lice koje se uključuje u obavezno zdravstveno osiguranje, već po osnovu člana 17. stav 1. tačka 9) Zakona o zdravstvenom osiguranju.

U skladu sa članom 115. Zakona o zdravstvenom osiguranju svojstvo osiguranog lica u obaveznom zdravstvenom osiguranju utvrđuje se na osnovu podataka koji se vode u matičnoj evidenciji o osiguranim licima i korišćenju prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja, pa je iz tog razloga neophodno da osigurano lice, u ovom slučaju sam državljanin Republike Srbije koji je zasnovao radni odnos sa stranim poslodavcem, podnese prijavu na zdravstveno osiguranje. Ovakav stav u skladu je sa članom 123. stav 1. tačka 4) Zakona o zdravstvenom osiguranju kojim je propisano da prijavu podataka za matičnu evidenciju matičnoj filijali podnosi osiguranik koji je sam obveznik plaćanja doprinosa za obavezno zdravstveno osiguranje (u konkretnom slučaju na osnovu člana 8. stav 1. tačka 13) Zakona o doprinosima za obavezno socijalno osiguranje – obveznik doprinosa je domaći državljanin zaposlen u inostranstvu).

U skladu sa članom 129. stav 1. tačka 3) Zakona o zdravstvenom osiguranju, propisano je da se prijava na obavezno zdravstveno osiguranje za osiguranike iz člana 17. stav 1. tačka 9) Zakona o zdravstvenom osiguranju – podnosi prema prebivalištu osiguranika u Republici Srbiji.

Takođe, članom 135. stav 1. Zakona o zdravstvenom osiguranju propisano je da se prijava dostavlja matičnoj filijali u roku od 8 dana od dana početka poslovanja, odnosno zaposlenja, odnosno zaključenja ugovora ili od dana početka obavljanja druge delatnosti na osnovu koje se stiče svojstvo osiguranika. Ukoliko prijava na osiguranje nije podneta u napred navedenom roku, neophodno je da obveznik uplate doprinosa, u ovom slučaju osiguranik, hitno izvrši zakonsku obavezu u saradnji sa predstavnicima RFZO u matičnoj filijali prema mestu prebivališta osiguranika, kako se ne bi preduzele zakonom propisane mere protiv lica koje nije podnelo prijavu na zdravstveno osiguranje.

Članom 59. Zakona o doprinosima za obavezno socijalno osiguranje propisano je da Poreska uprava vrši utvrđivanje obaveze plaćanja doprinosa za domaće državljane zaposlene u inostranstvu (osiguranike iz člana 17. stav 1. tačka 9) Zakona o zdravstvenom osiguranju), a na osnovu podataka o osiguranicima koje joj dostavlja nadležna organizacija za obavezno socijalno osiguranje. Iz ovoga proizilazi, a u skladu sa članom 127. stav 6. Zakona o zdravstvenom osiguranju, da je RFZO dužan da kopiju potvrde o prijemu prijave na osiguranje dostavi Poreskoj upravi kao nadležnom poreskom organu koji će utvrditi obavezu plaćanja doprinosa za zdravstveno osiguranje za napred navedena lica.

Međutim, česte su pojave da zainteresovana lica određeni ugovor sa poslodavcem smatraju ugovorom o radu, a da pri tome taj ugovor ima drugačiji karakter (npr. ugovor o privremenim i povremenim poslovima, ugovor o delu, kao i druge vrste ugovora kod kojih je za izvršavanje posla ugovorena odgovarajuća naknada). Da bi se precizno utvrdio karakter radnog angažovanja domaćeg državljanina, neophodno je da RFZO izvrši precizan uvid u odgovarajući dokument (neophodno je dostaviti prevod ugovora od nadležnog sudskog tumača). Ukoliko se sa sigurnošću utvrdi da je u pitanju ugovor o radu za domaćeg državljanina zaključen sa inostranim poslodavcem, primenjuju se napred navedene odredbe. Međutim, ukoliko se utvrdi da je u pitanju drugačiji karakter ugovora o radnom angažovanju, to lice stiče svojstvo osiguranika u skladu sa članom 17. stav 1. tačka 16) Zakona o zdravstvenom osiguranju, pa u skladu sa takvim osnovom osiguranja primenjuju se druge odgovarajuće odredbe kako Zakona o zdravstvenom osiguranju, tako i Zakona o doprinosima za obavezno socijalno osiguranje, u pogledu pitanja koja se odnose na uplatioca doprinosa, osnovice za uplatu doprinosa, odnosno način i postupak podnošenja prijave na obavezno zdravstveno osiguranje, i dr.

  1. Da li se kod promene zdravstvene knjižice, iz različitih razloga, kao dokaz za promenu iste mora dostaviti i podatak o izboru izabranog lekara?

Izdavanje zdravstvene knjižice po prvi put, odnosno njena zamena, na osnovu Zakona o zdravstvenom osiguranju, nije uslovljena postojanjem podataka o izvršenom izboru izabranog lekara, već se vezuje isključivo za činjenicu da li je određeno lice steklo svojstvo osiguranika, odnosno osiguranog lica.

Članom 142. Zakona o zdravstvenom osiguranju propisano je da se prava iz zdravstvenog osiguranja mogu ostvarivati samo na osnovu overene isprave o osiguranju, odnosno zdravstvene knjižice, kao i da se naknadna overa zdravstvene knjižice može vršiti pod uslovom da je osigurano lice izvršilo izbor izabranog lekara u skladu sa Zakonom.

Na osnovu napred iznetog može se zaključiti da ne postoji pravni osnov da filijale RFZO prilikom prvog izdavanja zdravstvene knjižice, odnosno zamene ranije izdate zdravstvene knjižice, od osiguranih lica traže dokaz o izvršenom izboru izabranog lekara, kao i da zbog nepostojanja takvog podatka u evidenciji RFZO, odbijaju izdavanje nove zdravstvene knjižice, odnosno kopije iste. Na taj način, osiguranom licu izdaje se zdravstvena knjižica, s tim da se ista neće overiti s obzirom da ne postoji dokaz o izvršenom izboru izabranog lekara.

  1. Da li je za raseljena lica sa područja AP KiM, koja su Zaključkom Vlade Republike Srbije 05, br. 02-4586/2003-001 od 17.7.2003. godine, zadržali status zaposlenih i po tom osnovu ostvaruju pravo na platu, odnosno zaradu ili naknadu plate, odnosno zarade – osnov za obavezno zdravstveno osiguranje, njihov status zaposlenih lica (sa šifrom 1910 „zaposlena lica i članovi porodica“ u skladu sa Uredbom o jedinstvenim metodološkim principima za vođenje matične evidencije iz „Sl. glasnika RS“, br. 6/2007, 11/2007, 51/2008 i 38/2010) ili stiču svojstvo osiguranika kao raseljena lica (sa šifrom 1912 „raseljena lica sa područja AP KiM“ u skladu sa Uredbom)?

Svojstvo osiguranika u sistemu obaveznog zdravstvenog osiguranja može se steći isključivo u skladu sa čl. 17, 22. i 23. Zakona o zdravstvenom osiguranju, pa u skladu sa tim podaci koji se unose u matičnu evidenciju moraju odgovarati jednom od osnova za sticanje svojstva osiguranika iz napred navedenih članova Zakona.

Na osnovu toga, može se zaključiti da u napred navedenim slučajevima, lica koja su raseljena sa područja AP KiM, ne mogu po tom osnovu sticati svojstvo osiguranika, već isključivo po osnovu zaposlenja, pa iz tog razloga šifra koja se unosi u matičnu evidenciju za ova lica mora odgovarati njegovom statusu zaposlenog, i treba unositi šifru 1010, u skladu sa Uredbom. Ukoliko postoji potreba RFZO za praćenjem ostvarivanja prava raseljenih lica sa područja AP KiM, kao i drugih podataka vezanih za ova lica, a koja su zadržala status zaposlenih u skladu sa napred navedenim zaključkom Vlade Republike Srbije, mišljenja smo da je moguće, kroz izmenu Uredbe, utvrditi i odgovarajuću dodatnu šifru u okviru šifre 1010, kako bi se prepoznavali zaposleni koji su ujedno i raseljena lica sa područja AP KiM.“

Instrukcija Ministarstva zdravlja br. 011-00-142/2012-20 od 07.08.2012. godine

 

 

Servis računara online zakazivanje